Već je kraj drugog poznatog dnevničkog zapisa, onog iz 8. svibnja 1888. u potpunosti posvećen Bogu: (…) Bog, veliki svemožni, u kojega cieli svijet vjeruje, komu se sve klanja. Jer i onaj koj kaže da ne vjeruje u Boga ipak mu se klanja, jer se klanja, a to znam da svaki čini, naravi, a narav je Bog. Bog je sve, to je najbolje rečeno. Bog je bog, narav. Bog je sve što se na svietu sbilja, jer je svuda ruka njegova, Bog sve ravna i drži kako kaže sveto pismo. Bogu se svi klanjaju i ljube ga a on ljubi sve (…) Slavljen Bog, Bog svih i svega, Bog Hrvatah!

            I u nastavku svojih mladenačkih razmišljanja (ne zaboravimo kako je dnevnik pisan od 1888. do 1891. tj. od četrnaeste do osamnaeste godine života) Ivana sporadično, ali vrlo zrelo pruža vlastita razmatranja o Bogu, a ovdje ćemo navesti samo neka odabrana.

-          (…) nezaboravljam ni na Boga kano biće koje mi sve te slasti pruža, koje mi je dalo ne samo život već i sve što mi treba, što u obće čovjeku treba da bude sretan. Ah! kako sam ja sretna. Jednoga muči zlo zdravlje, drugoga zao nesretan temperamenat, trećega siromaštvo, četvrtoga sve skupa, a mene ništa, ništa. Nije li to grieh da čovjek kod takovih darovah tako malo na Boga misli. Ali ja ga ljubim, ljubim u svih formah ljubim u svemu u naravi u svietu... (…)  Zna da sam mu zahvalna, ah zahvalna za svu tu sreću ako prem mu to samo… uživanjem te blaženosti izkazujem. 26.str.

-          Zašto smo na svietu? Da Boga ljubimo, štujemo, služimo i tako u nebo dodjemo. Što je nebo? Nebo je mjesto gdje odabrani uživaju blaženstvo vječno. 29.str.

-          Badnjak! Božić. Sjedila sam danas u spavaćoj sobi (…) držala sam maloga Željkeca na koljenih pak sam mu pripoviedala kako će božić u modroj opravici, zlatnih krilah ko andjel na vrhu drvca, kako će doći u kolicih koje voze bieli labudi po zraku, a kojima su četiri najljepše zviezde kotači, kako će pokucati tiho, tihano na oblok, zatim prhnuti unutra pak će se odmah sve sviećice na drvcu zapaliti i sinuti od njegove svjetlosti (…) zašto bi se mi tako iznenada promjenili, postali tako veseli, uzrujani, zašto bi bili na božić drugačije, ako nebi Božić, mali Isus, u našoj blizini bio? (…) Ta kad smo mi tako sretni kad nas Isus pohodi, kad smo već u jedan dan kad nam je izvor radosti, veselja, dobrote blizu, kakova mora da je sreća onih koji uživaju vječni božić? Vječni ures, sve cakleće, sve zlatno (…)znajmo i vi tamo, i mi ovdje, da je božić, da smo i mi na zemlji bolji, da smo si bliži! (…) Božić nješto raznaša što svaki čovjek osjeća. (…)  liepo je, liepo, hvala Bogu, Božiću, božićnom drvcu, sviećicama, roditeljem, pak i… meni! 120.str.

Ivana se i u svom zrelom književnom radu barem dijelom oslanjala na religijske motive. Kršćanska je filozofija jedan od poticaja za nastanak Priča iz davnine. Sjetimo se samo mladićeve majke (bake) iz Šume Striborove i žrtvovanja njezine sreće zbog (nezahvalnoga i naivnoga) djeteta. Sjetimo se djece koja predstavljaju simbol života i njihove nevinosti koja nadvladava zlo  (Jaglenac, Rutvica, Vlatko, Jagor, Toporko, župančići). Vjerujemo kako svi mi ovo vrlo lako možemo povezati s tek rođenim Kristom. I nakon Priča iz davnine Ivana je ostala vjerna kršćanskoj filozofiji koja predstavlja temeljni način tumačenja svijeta u Knjizi omladini, zbirci proznih tekstova i pjesama, a isti je književni interes dijelom vidljiv i u Basnama i bajkama.

            Duboke riječi buduće književnice koje smo u ovome članku podijelili s vama potaknule su nas na razmišljanje. Neka one utječu i na vas. Ovi veseli dani možda su pravo vrijeme da se zapitamo koje su prave životne vrijednosti i kojim idealima trebamo težiti. 

Izvor: Dobro jutro, svijete!