Poznato je kako je Ivana dva puta bila predložena za kandidatkinju za nominaciju i dva puta nominirana za Nobelovu nagradu, naravno za njeno ključno i najpoznatije djelo Priče iz davnine.

Ideja o nominaciji prvi put se u njenim pismima spominje 1924. godine i to nakon što je objavljen prvi (engleski) prijevod Priča iz davnine. Ivana i brat Želimir mnogo su uložili u taj projekt, financijski, organizatorski i emocionalno pa su mnogo i očekivali, međutim od pisaca kojima su poslali primjerke (Rudyard Kipling, Selma Lagerlöf i Rabindranath Tagore) nisu dobili odgovor kakav su očekivali. Razmjena pisama s piscima potrajala je nekoliko mjeseci, a u tom se razdoblju, vjerojatno, i pojavila spomenuta ideja.

Ivanin poznanik i prijatelj iz mladosti Franjo Bučar (koji je od 1930. do 1938. godine bio predsjednik Švedsko-jugoslavenskog društva) pomogao je Ivani prikupiti sve potrebno za prvi prijedlog za nominaciju 1930. godine. Obzirom da Ivana nije nagrađena Nobelovom nagradom te godine, Bučar je htio nominaciju odmah ponoviti, no Želimir je inzistirao da se pričeka s drugom nominacijom dok još neki od prijevoda Priča iz davnine ne budu spremni, tako da je prijava za drugi prijedlog za nominaciju potrajala do 1935. godine.

Treći i četvrti prijedlog za nominaciju dogodili su se 1937. i 1938. godine. Nažalost, Ivana niti jednom nije osvojila prestižnu nagradu.