Vatroslav, kojeg Ivana, ali kasnije i cijela obitelj, zovu Nacom, živio je u tom razdoblju (1892. godine) u kući Brlićevih na brodskom korzu zajedno sa svojim stricem Ignjatom koji je vrlo brzo odobrio njihove zaruke. Stric je, prije nego što je pristao na nećakovu ženidbu, inzistirao na financijsko-imovinskim pitanjima, odnosno podjeli obiteljske imovine. Nažalost, Ignjat iznenada umire 8. travnja 1892. godine, deset dana prije planirana vjenčanja.

Već u ožujku, Ivana javlja Vatroslavu da su dobili dozvolu vjenčanja kod kuće te ga upućuje u proces javne najave vjenčanja u crkvi. Pripremili su i prstenje koje je Ivana izabrala te je s majkom krenula u oprosne posjete.

Vjenčanje se odvilo prema planu 18. travnja 1892. godine u 8 sati ujutro u njezinom stanu. Vjenčao ih je župnik župe sv. Marka Stjepan Boroša, a kumovi su bili Uroš Čučković, suprug Ivanine tetke Olge i Emil Milan Amruš, Vatroslavov bratić i zagrebački gradonačelnik.

Dva dana nakon vjenčanja mladi se bračni par preselio u Brod na Savi, a na bračno putovanje uputili su se tek sredinom kolovoza. U desetak dana obišli su Šibenik, Split, Skradin i Krku, Stari Grad na Hvaru, Vis, Dubrovnik i Kotor, parobrodom po Neretvi do Metkovića, odatle vlakom do Mostara te se preko Sarajeva vratili u Brod na Savi.  

Ivana 21. travnja, nekoliko dana nakon vjenčanja, započinje u literaturi već apostrofiranu korespondenciju sa svojom zagrebačkom obitelji, najprije majkom iz koje se može prilično precizno rekonstruirati to razdoblje Ivanina života. Ushićena je novim bračnim statusom i položajem kao i novim intimnim i društvenim okružjem, ali istodobno čezne za članovima obitelji i Zagrebom.