Žene u Ivanino vrijeme nisu bile „podobne” za pisanje, već je izraz pisanom riječju bio namijenjen isključivo muškarcima. Toga je i sama bila svjesna kada je u svojim dnevničkim zapisima pisala o tome kako se „spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim”, ali ipak nije odustajala od namjere da postane spisateljicom. Tako je jednu od svojih pjesama podmetnula među djedove zapise i ostavila je nepotpisanu nadajući se kako će barem na taj način biti objavljena. Međutim, nakon pregleda djedove ostavštine, utvrđeno je kako pjesma nije dovoljno vrijedna i nikada nije objavljena. Zatim je posegnula za pseudonimom i to muškim, s kojim bi eventualno potpisivala svoje buduće tekstove. Vladimir Šumski mogao joj je osigurati ulaznicu u svijet književnika.

 „A slika sjajna slika bajna Vladimira Šumskoga neka ti svaku malnu neugodnu dosadnu nepriliku ili neugodnost u svom sjaju pretvara u zlatnu žicu kojom sve čvršći postaje lanac koj Te s Vladimirom Šumskim spaja dok na koncu na oči svemu svietu njegov sjaj i tebe oblije, dok na oči svemu svietu nesaliješ se s njime u jedno srdce, jednu dušu, dok ne postanu Vladimir Šumski i I. M. jedno te isto…!!“

Ivana je pisala fikcionalne tekstove koji su napisani u prvom (muškom) licu jednine, različitih naratora i pripovjednih tema. Često se može vidjeti motiv, odnosno tema žaljenja za propuštenim prilikama, posmrtnim tajnama, velikim i sudbinskim ljubavima i pogreškama. Česta tema je i odnos roditelja/očeva i djece/sinova.