Badnjak! Božić. Sjedila sam danas u spavaćoj sobi, natrčav se po svem gradu da nakupujem stvarih, držala sam maloga Željkaca na koljenih pak sam mu pripoviedala kako će božić u modroj opravici, zlatnih krilah ko andjel na vrhu drvca, kako će doći u kolicih koje voze bieli labudi po zraku, a kojima su četiri najljepše zviezde kotači, kako će pokucati tiho, cihano na oblok, zatim prhnuti unutra pak će se odmah sve sviećice na drvcu zapaliti i sinuti od njegove svjetlosti, kako će lepršati po sobi djeleć stvari; pobijala sam njegove sumnje time da zašto bi se mi tako iznenada promjenili, postali tako veseli, uzrujani, zašto bi bili na božić drugačije, ako nebi Božić, mali Isus, u našoj blizini bio? I pametnjak mali zamukao, ćutio je da je istina što velim, a ja... bila sam i sama uvjerena da Isukrst, mali božić, po drugoj sobi lebdi, jer ma sanjala o slavi, o naukah, o... svem riečju, ipak mi još nikada nije bilo tako kano danas na božić, jer sbilja nisam snivala, jer nisam bila glavna osoba tih snovah, jer sam se veselila istini, naravnoj istini, sviećicama, zlatu, uresu caklećeg se drvca, svietlećim se očima braće, ne, radi svega toga možda ne, već radi toga da nisam mislila kakove osjećaje imam, šta je to sve, već sam bila pravi pravcati fratz, vesela i (slobodno danas kažem jer je istina) dobra! Ta tko i nebi na božić dobar bio! Pak onda svi oni darovi! A bio je i za mene dar! Prva stvar koju zapazih bila je slika one osobe koja mi manjkala!! ko da je bila opet ovdje . Misliš da ću tužiti? Neću, ne. Ta kad smo mi tako sretni kad nas Isus pohodi, kad smo već u jedan dan kad nam je izvor radosti, veselja, dobrote blizu, kakova mora da je sreća onih koji uživaju vječni božić? Vječni ures, sve cakleće, sve sretno, zlatno, koji ne ko mi, zaboravljaju na prošle tuge, već koji ih neimaju? Pak da tužim one koji su tamo? Da za se tužim kad nas božić spaja? Ovdje je i ondje, a ove oči na slici ovoj ma i nebile one koje ja pamtim tako mirno zadovoljno gledaju, pak ni smiešak ne silazi s usana! Božić je i grobove pohodio. Možda u tišini noćju tamo drvca se sjaju, cakle zlatna, liepote nebeske. Da tako je, a sada znajmo i vi tamo, i mi ovdje, da je božić, da smo i mi na zemlji bolji, da smo si bliži. Naše je drvo tako liepo! A moja mamica! Ipak kad sam pravi pravcati fratz još, još, ju radje imam, još više! I ona sirotica se je danas razveselila, a ja sam ju tako rado imala. Kakovim veseljem nas je gledala. Samo tata, ja neznam, on je uviek tako zamišljen, tih a i zlovoljan. Bog zna jeli se i on danas u istinu veselio? Oh! ipak nedonosi Božić stvari, čini mi se da to tatekova zamišljenost znači. Ali nije moguće da danas nije bio zadovoljan! Ipak Božić nješto raznaša što svaki čovjek osjeća. Da se djeci darovi, isti makar, drugi koji dan dadu, ode takovo veselje. Nije to isto. Nu liepo je, liepo, hvala Bogu, Božiću, božićnom drvcu, sviećicama, roditeljem, pak i... meni!

Ivana Mažuranić, Dobro jutro, svijete!, dnevnički zapisi 1888. - 1891.