Želimo puno sreće svim natjecateljima. 

 

Ira Miletić, Ogulin
Kategorija: djeca

Bilo jednom maleno, šareno stablo koje priča bajku o Pepeljugi koja je živjela 20 godina!

Bila jednom djevojka čija je majka umrla, a njezin se otac ponovno oženio. Ta žena je imala dvije kćeri. Ali ta žena nije voljela svoju palčerku te ju je tjerala da obavlja najteže i najprljavije poslove, i da spava na tavanu. Djevojka je zbog toga uvijek bila prljava pa ju prozvavše Pepeljuga. Jednog dana u dvorima se održavao bal. Na taj bal htjela je i ići Pepeljuga. Ali maćeha joj nije dala da ide na bal. Pepeljuga je otišla do majčinog groba di je posadila stabalce. To stabalce je bilo čarobno i moglo joj je ispunjavati želje. Pepeljuga stane pred stakalce i reče: stabalce, stabalce zatresi krošnju i podari mi sjajnu nošnju. Stabalce joj podari haljinu, Pepeljuga ju obuče i krene na bal. Ali je obećala vratiti haljinu prije ponoći. Kad je princ ugledao Pepeljugu i cijelu noć je plesao s njom. Kad je Pepeljuga pogledala na sat brže je otrčala kući. Princ je vikao vrati se mlada damo. Drugi dan se opet održavao bal te se princ dosjetio namastiti stubište smolom. Kad je Pepeljuga ponovno pobjegla na jednoj je stubi ostala zaljepljena zlatna cipelica. Princ je pronašao cipelicu i krenuo u potragu za djevojkom koja je može obuti. Tražio je po cjelom kraljevstvu ali ni jedna djevojka ju nije mogla obuti. I Pepeljugine polusestre nisu je mogle obuti. Na kraju morala ju je probati i Pepeljuga. Naravno cipelica joj stoji ko salivena. Princ je zaprosio Pepeljugu i zauvijek su živjeli sretno!!!!!!!!!!!

 

 

Marta Bosanac, Karlovac 
Kategorija: djeca

Bilo jednom jedno maleno, šareno stablo koje priča bajke.... I ispričalo je ovu bajku:

Bilo je to jako, jako davno.... I tada je postojao jedan dječak koji je jako volio pjevati i volio je šiti lutke. Sašio je 7 lutaka koje su se zvale: Brigita, Sara, Katarina, Anja, Ines, Barbara i Jana. On se silno želio igrati s drugim dječacima, ali ga oni nisu prihvaćali, zato što se volio igrati s lutkama. On je bio jako tužan što se drugi nisu htjeli igrati s njim. Taj dječak o koje pričam u bajci zove se Benjamin. Dječak je lutke šivao na majčinom šivaćem stroju, njegova majka je umrla dok je on još bio mali. Benjamin je imao jednog psa koji se odazivao na Popy, imao je on i dvije mačke; Dasy i Mašnicu. To su mu bili jedini prijatelji. Jednog je dana u ulicu doselila djevojčica imenom Rea, ona je imala sestru Taru Luciju. Oni su se često igrali zajedno u obližnjem parku. Benjamin je djevojčicama sašio dvije lutke, ona za Reu se zvala Sanja, a za Taru Luciju: Sofia. Benjammin je volio još nešto, volio je svirati violinu, Rea je u privatnoj glazbenoj školi učila svirati klavir, a Tara Lucija je pjevala u zboru. Pošto su djevojčice živjele u gospodskoj kući, oni su tamo održavali koncerte; plesali su, pjevali, svirali i zabavljali su se. Dok je jednog dana išla iz glazbene škole, Rea je vidjela plakat na kojem je pisalo: Glazbeni show: prijave u tijeku! Rea je potrčala kući ispričati to Benjaminu i Tari Luciji. Oni su  zajedno odlučili da će se prijaviti. Show je bio za mjesec dana, pa su imali dosta vremena za pripreme. Jako su se dobro zabavili pripremajući se za "Show". A zatim je došao taj dan, dan kada se održao "Glazbeni show" Oni su najbolje odradili svoj dio i pobjedili, svi su bili sretni, a Benjamin je konačno imao mnogo prijatelja.

 

 

Ozrenka Kamber, Zadar 
Kategorija: odrasli

Bajka o Vilinskoj bajci

Bilo jednom jedno maleno, šareno stablo koje priča bajke. Raslo je na obroncima čudesne planine, učilo je mjastorije pripovjedanja od vjetrova lutalica. Šarenu raskoš svojih boja upijaše od Duge. Svjetlost zlaćanog Sunca sabiraše u zelenilo lišća. U raskošnim zvjezdanim noćima, okrunjeno zvjezdanom zlatnom prašinom, upijalo je Svjetlost Univerzuma i iz nje plelo bajkovite stvarnosti o davno zaboravljenim Bićima planina, o Vilama i Vilenjacima, o Patuljcima i Leptirima, o Ljubavi i Čežnji, o Zahvalnosti, Oprostu i Istini. Prolazili su dani i godine i stoljeća su prolazila, a vječno šareno malo stablo je strpljivošću istinskog bajkoljupca isčekivalo putnike planinske da uz  kapljice jutarnje rose  zastanu u hladovini njegove bujne rascvale krošnje,  odmora željni  i  da se u tišini  prepuste njegovom pripovijedanju.

Tišina se razlijevala snenim planinskim jutrom. Kasno proljeće je rasulo cvijetne mirise planinom. Luka je odmjeravao planinsku stazu koja je vijugala ispred njega. Tamo gore je uočio neobično šareno maleno stablo.  Pitao se hoće li ga tako maleno uopće uspjeti zakloniti od Sunčeve topline. Korak po korak i eto Luke ispod stabla. Mirisalo je na čudesnost koja ga je podsjećala  na prve bajke iz ranog djetinjstva. Leđima se naslonio na deblo, popio gutljaj izvorske vode i osluškivao vjetar kako se poigrava kroz krošnju stabla. Zatvorio je oči i uživao u milozvuku, a milozvuk se polako formirao u riječi.... Ne bijaše Luki neobično slušati melodiju krošnje, opuštao se i prepuštao dubini svog srca i s uzdahom pomislio kako je još nije susreo. A toliko je dugo tražio ...Nju, dio sebe, svoju srodnu Dušu, svoju suvremenu Princezu iz prvih dječjih bajki.

„Lukaaaaa, želiš li da ti ispričam bajku o Princezi iz Vilinskog grada?“, progovori maleno šareno stablo.

„Slušam te.“, odgovori blago Luka s ruba sna.

Radosno maleno šareno stablo progovori šuškavim glasom svoje krošnje:

„Jednom davno postojaše Vilinski grad, skriven od očiju ljudi. U njemu življahu Vile zlatokose. Okruživaše ga kristalna raznobojna stabla pod kojima su Vile uz Anđeoske melodije s Nebesa plesale plesove zahvalnosti s prijateljima Patuljcima, čuvarima šume, u osvit novog dana.

Na dan sunčeve svetkovine, Vilama se u plesu pridružila i prelijepa Vilinska Princeza. Šuškanje njezinih čipkanih srebrnih haljina pozivalo je raznobojne Leptire sanjare da leteći planinom potraže Princa njezine Duše i na krilima vjetra mu prenesu pradavnu čeznju njezinog srca da se susretnu pod okriljem Vilinskog grada.

Razletiše se Leptiri planinom, nošeni vjetrovitim lahorom u potrazi za Princom Vilinske Princeze. Letjeli su i letjeli i tako doletješe do slapova nabujale rijeke. Gle čuda, zagledan u slap na obali rijeke stajaše Vilinski Princ odjeven u zlatno odijelo koje se presijavaše raskošnim Svjetlom. Ugledavši Leptire sanjare, Vilinski Princ ispruži dlanove i oni sletješe na njih. Već je odavno Vilinski Princ tražeći Princezu iz svojih snova znao pratiti znakove pa pohrli za leptirima lakim korakom preko proplanka do ruba šume i zastade začuđen prizorom. Pred kristalnim vratima stajaše Patuljci, čuvari šume. Najsitniji među njima mu priđe i upita ga: „Tko si ti? “.

- Ja sam Princ Vilinske Prnceze koju cijelog života tražim po Svijetu. Jeste li je susreli u ovim šumskim prostranstvima?

- A kako si je izgubio ako je sada moraš tražiti?, upita Patuljak.

- Još kao dječak, odlučio sam Svijetom putovati i ne prepuštajući se čežnji za Ljubavlju učiti o Oprostu i Zahvalnosti i kad naučim vratiti se svojoj Vilinskoj Princezi.

- I .... jesi li naučio?, nasmije se  Patuljak

-Znaš, pomalo zamišljeno mu reče Princ Vilinske Princeze, tamo pod slapom, shvatio sam da je Ljubav uvijek putovala sa mnom i evo sada opraštam sebi što to nisam ranije shvatio i zahvalan sam što sada opet mogu s čežnjom pohrliti svojoj Ljubljenoj.

- Naučio si, nasmije se opet Patuljak i otvori kristalna vrata Vilinskog Grada, obasjana blistavom raznobojnom Svjetlošću.

Pohita Princ Vilinske Princeze kroz sjajna vrata i pred sobom ugleda rasplesanu Princezu svog srca kako širi ruke u zagrljaj dobrodošlice i ljubavi. Obrlivši je plesnim zagrljajem prošapta:

Oprosti mi, Ljubavi! Ti si Istina mog srca i kraj svih mojih potraga.Tako sam zahvalan što postojiš!

Shvatio si, nasmiješi se Vilinska Princeza bisernim osmijehom odobravanja i zaplesaše s još više žara i radosti.Još i danas, tamo u Vilinskom gradu, skriveni od ljudi, sretno žive, a u vrijeme Sunčeve svetkovine skladno plešu ples Ljubavi Vilinska Princeza i Princ.“

O drago, maleno šareno stablo, hvala ti, hvala!, grleći stablo šaptaše Luka i hitrim korakom ,prateći razigrani let  leptira, pohrli u susret Princezi iz svojih snova.

 

 

Jelena Drakulić Draganjac, Karlovac
Kategorija: odrasli

Bilo jednom jedno maleno, šareno stablo koje priča bajke

Bilo jednom maleno, šareno stablo. Živjelo je na žutom brežuljku u mračno doba kada su ljudi pričali svojoj nejakoj dječici od malih nogu da na svijetu postoji dobro i zlo, lijepo i ružno, te važno i nevažno. Djeca su svake večeri tonula u snove slušajući bajke o zlim životinjama sa velikim zubima, ili pak o opakim i sebičnim stvorenjima s velikim moćima. Tonula su u san slušajući priče o dobrim čarobnim štapićima i pravdi koja je zadovoljena kažnjavanjem zlikovaca. Tonula su u san slušajući priče o dobru i zlu, lijepom i ružnom, te važnom i nevažnom. Kako su djeca odrastala, priče su postajale sve strašnije i stvarnije, sve dok djeca nisu shvatila i prihvatila da to više nisu samo priče nego normalne, svakodnevne stvari. Nije im bilo teško prihvatiti nešto o čemu su slušala cijeli život. Mislila su da su ratovi, krađe, tučnjave i ružne riječi sasvim uobičajene stvari, jer u njihove male glavice od dana njihovih rođenja bile utiskivane priče o svemu što je „uvijek bilo, i uvijek će biti“.

Maleno, šareno stablo boljelo je njegovo dobro srdašce dok je gledalo kako se ljudi svaki dan svađaju, omalovažavaju i ozlijeđuju. Svaki put kad bi neko dijete ispustilo suzu, sirotom stabalcu zatreperilo bi srce i posivio bi mu jedan list. Ubrzo je maleno, šareno stablo postalo toliko sivo da se više nije moglo zvati šarenim. Stabalce je svakim danom bilo sve tužnije, a da nitko to uopće nije ni primijetio. Ljudi su trčali nekim svojim cestama, sudarali se sa svojim mislima, borili se i sami sa sobom i jedni s drugima - u mračno doba kada nisu bile važne ni boje, ni stabla, ni tuđa srca.

Takvo tmurno raspoloženje našeg stabalca trajalo je sve dok ono samo, sasvim slučajno, jednog jutra nije primijetilo da mu je ostao samo još jedan jedini, majušni listić u boji. Svo drugo lišće bilo je sivo poput ustajalog pepela. Taj majušni listić grčevito je drhturio na povjetarcu koji je prijetio da će ga zauvijek otpuhati s našeg stabalca. Malo, nekad šareno stablo kao ošinuto se trgnulo iz svog žalosnog sna, posramljeno što je tako lako bilo prepustilo tmini. Odmah je znalo što mu je činiti – pričat će predivne bajke na sav glas! Bilo je svjesno da neće promijeniti svijet. Znalo je da neće uspjeti obrisati suze sa svih malih preplašenih dječjih lica, niti zaustaviti sve besmislene svađe i ratove. Znalo je da neće uspjeti doprijeti do svih ljudi na svijetu i uvjeriti ih im da ne postoji „lijepo i ružno“, nego samo „lijepo“. Svojim bajkama malo je drvce samo željelo širiti toplinu, radost i sreću, dok god ima i trunku snage u svom neiskvarenom drvenom tjelešcu. Željelo je širiti nadu.

Kad je malo stablo počelo pričati priče na sav glas, više se nikad nije zaustavilo. Pričalo je priče u kojima vukovi nisu bili zli, priče u kojima ljudi nisu bili pohlepni. U tim pričama ljudi su razgovarali sa životinjama, milovali stabla, slušali jedni druge i veselili se tuđoj sreći. U tim pričama ljudi su se smijali iz čistog mira, a mačevi su služili samo za sjeckanje luka. Sa svakom novom pričom jednom se njegovom listu vratila stara, vesela boja, ovjenčana nekim novim sjajem. Uskoro je stabalce bilo šarenije i blistavije nego ikad prije.

Vrlo brzo se pročulo da na jednom žutom brdašcu živi jedno maleno, šareno stablo koje priča bajke, a znatiželjni slušatelji slijevali su se odasvud. Umorne i bezvoljne sjenke koje su dolazile slušati bajke malog stabla sa žutog su brdašca odlazile kao nasmijani i preporođeni ljudi. Plašljiva djeca koja su dolazila slušati bajke sa žutog su brdašca odlazila nasmijana i smirena. Malo drvo je pričalo, pričalo i pričalo. Širilo je poruke poštovanja i uvažavanja, prihvaćanja, ljubavi, poštenja i nesebičnosti. To malo, šareno stablo s velikim srcem pričalo je takve čudesne bajke da uskoro više nitko nije htio slušati stare, mračne priče. Uskoro su svi svojoj djeci prije spavanja pričali bajke malog, šarenog stabla. Sve su bajke počinjale dobro poznatom rečenicom: „Bilo jednom maleno, šareno stablo koje priča bajke“. Djeca više nisu imala noćne more, ljudi se nisu svađali i vrijeđali, svaki život bio je jednako vrijedan i velik, svaki osmijeh je bio dragocjen, i nisu se vodili ratovi radi stvari koje pripadaju i svima i nikome, i vjetru i mjesecu.

Maleno, šareno stablo koje priča bajke i dan-danas živi na istom žutom brežuljku. Živi u svijetu u kojem vukovi nisu zli i u kojem ljudi nisu pohlepni. Živi u svijetu u kojem ljudi razgovaraju sa životinjama, miluju stabla, slušaju jedni druge i vesele se tuđoj sreći. Živi u svijetu u kojem se ljudi smiju iz čistog mira, a mačevi služe samo za sjeckanje luka.

 

 

Sandra Vukoja, Slavonski Brod
Kategorija: odrasli

Bilo jednom jedno maleno stablo kojeg posadiše dječica u vrtu škole. Brinuli su se o njemu, zalijevali ga, pričali mu školske zgode, grlili ga, a ponekad s prozora učionice doletjela bi mu i pusa. Kad je došlo prvo stablovo proljeće, pupoljci se stadoše probijati kroz njegove grančice i na iznenađenje pojaviše se listići u najrazličitijim bojama. Jedan listić provirio  crven, drugi plav, treći zelen, četvrti ljubičast i najednom u školskom vrtu stajaše šareno stablo. Je li ono pošarenilo od razigrane dječje ljubavi ili od njihovih osmjeha i zagrljaja, ne znam vam  reći. No, stablo se svidjelo jednoj vili Sanvili. Uselila se jednog sunčanog  jutra u njegovo tanašno deblo i tu si napravila maleni dom. Uvečer bi Sanvila stavila u zlatnu kosu vjenčić od tratinčica pa se uspela na najvišu grančicu malenog stabla s kojeg bi promatrala mjesečinu.     -Ti si jedno posebno stablo, a ja sam jedna posebna  vila. Ispričat ću ti najljepše bajke.-  šaputala mu  je.  Stablo bi od dragosti tiho uzdahnulo tri puta, grančicom ju nježno zagrlilo, a potom načulilo svaki svoj listić kako bi slušalo najčudesnije priče. Svako godišnje doba imalo je svoje bajke. Kako je vila pripovijedala, tako je stablo živjelo tu bajku, pa bi zimi učiteljica učenicima rekla:  „Pogledajte dječice, te male,a  jake grančice. Težak snijeg podnose. To vam stablo priča bajke o strpljenju i izdržljivosti.“

U proljeće bi učiteljica uskiknula:

„Pogledajte dječice, te razigrane šarene listiće što ih vjetar njiše! To maleno stablo vam priča bajke o igri i veselju.“

A kad bi vila stala ljetne bajke pričati stablu, učiteljica bi nježno rekla: „Pogledajte dječice, kako stablo maleno sunce ljubi. Ne smeta mu ni njegova vrelina, ni prejak sjaj. Pogledajte kako zrake miluju svaki listić. To stablo vam priča bajku o pravoj ljubavi.“ 

U  jesen, kad stablo urodi najljepšim plodom- jabukama zlatnim, učiteljica reče: „Dječice, gledajte kroz prozor što sve strpljenje i ljubav nosi – plodove. Bogate plodove. To stablo vam  priča bajku o darivanju. Koliko će učenika samo nahraniti svojim jabukama. Nije li to čudesno?“ Djeca su gledala to šareno stablo i divila se njegovim pričama.   -Zaista, stablo priča divne bajke- šaputali su učenici. Ni slutili nisu da u krošnji živi i stablu bajke šapuće jedna mala vila. Jednoga dana zapuhao je jak vjetar, polomio grančice, potrgao stablu listove, a vilu potjerao iz malenoga doma. Sljedećeg proljeća narasli su listovi, ali nisu više tako  šareni i čudesni, a stablo je prestalo pričati. Ne znam je li to zato što je vila otišla ili što su djeca odrasla, no ono što vam sigurno mogu reći : „Bilo jednom jedno maleno, šareno stablo koje je pričalo bajke.“

 

 

Zagorka Rumbak, Krapina
Kategorija: odrasli

Vila Mudrosti

Nekoć davno, neki je čovjek, umoran i sam, zalutao u nepoznato mjesto bez ijedne kuće na vidiku. Ispred  njega samo mrkli mrak i uska stazica kojoj se ne naziraše kraj. Bijaše zimska noć i bijele su pahuljice lepršale zrakom nošene hladnim vjetrom. Ide tako čovjek u nepoznato i uplaši se : 'Kako ću pronaći put kući? Nemam se kamo sklonuti, smrznut ću se prije no što svane.'  Premoren i mokar sjedne na usku stazicu i prekrije se kaputom ne bi li se barem malo ugrijao. No, vjetar je šiktao sve jače i bivalo mu je sve hladnije. U toj studeni i beznađu, stane ga proganjati misao: 'Nisam bio dobar čovjek. Cijelog svog života nikome nisam pomogao i nemam nijednog prijatelja da me sada potraži i spasi. Umrem li ovdje, nitko neće ni primijetiti da me nema.' Suočen sa gorkom istinom, rastuži se te mu iz oka krene suza, ali onda se iznenada ispred njega stvori prekrasna mlada djevojka. Nosila je bijelu sviljenu haljinu koja se u naborima spuštala do poda, a plava duga kosa svjetlila joj u mraku. Čovjek takve ljepote nije vidio u životu pa pomisli da sanja, ali ipak joj se obrati: 'Djevojko, odkud ti ovdje? Smrznut ćeš se baš kao i ja.'  Približi joj se, a onda ga odjednom obgli neobičan val topline. 'Tako je toplo oko tebe,' nastavi on i pruži joj ruku.' Od topline njezine ruke, cijelo mu se  tijelo u tren ugrijalo, a odjeća osušila. Pogleda je začuđeno, očekajući odgovor. 'Moja toplina dolazi iznutra i nikakva hladnoća izvana ne može je uništiti. Mudar čovjek nosi svoju toplinu u sebi i ne boji se hladnoće oko sebe,' odgovori mu djevojka, te ga upita: 'Izgubio si se?'  'Jesam, ne znam puta kući, a nema nikog da me potraži. Možeš li mi pomoći?' 'Mogu, ako mi obećaš da ćeš širiti moju toplinu svijetom'. 'Pokušat ću, samo mi pokaži kako!' 'To nije u mojoj moći, već u tvojoj! Sam ćeš pronaći način, ako tako odlučiš. Mudar čovjek zna da je uvijek moguće pronaći način.’ Iako nije bio siguran da je razumije, u želji da što prije stigne kući, on joj reče: 'Obećavam da ću širiti tvoju toplinu. Pokaži mi sad put kući.' 'To nije u mojoj moći, već u tvojoj! Mogu ti samo reči da pravi put postoji I da ćeš ga pronaći, ako tako odlučiš. Mudar čovjek uvijek pronađe pravi put,’ odgovori mu djevojka.  'Ispred mene samo je mrkla noć i ova stazica kojoj se ne nazire kraj, kako ću znati da idem u pravom smjeru?’, zbunjeno je upita čovjek. 'Sve dok ti je iznutra toplo, znat ćeš da ideš u pravom smjeru’, reče mu djevojka i nestane u noći.

Čovjek sav zbunjen i u nevjerici, nastavi uskom stazicom, ide tako neko vrijeme, i ubrzo shvati da već polako sviće i da je blizu svog doma. Iako je vani i dalje bila studen, njemu je još uvijek bilo toplo. Nikad prije nije imao nijednog prijatelja, a sada ga svi susjedi dočekaše ispred kuće. Prije bi samo ušao u kuću niti ih ne pozdravivši, a sada ih pozove u kuću i podijeli s njima jela i pića. Svi su mogli osjetiti njegovu toplinu koja se poput struje širila među njima. Stekao je još mnogo prijatelja u životu, oženio se krasnom ženom, bio uspješan I sretan. Naravno, nije uvijek sve teklo glatko, ali u teškim bi se trenucima uvijek sjetio neobične djevojke i njezinih riječi: 'Mudar čovjek uvijek pronađe način', te bi svojom ustrajnošću savladao sve prepreke. I ono najvažnije: toplina iznutra nije nikad nestala i on je znao da ide u pravom smjeru i da je ispravno sve što čini. Zaboravio je onog usamljenog, izgubljenog čovjeka koji se jedne hladne zimske noći gotovo smrznuo od svoje hladnoće, ali nikad nije zaboravio djevojku koja ga je spasila. Zbog njezine ljepote i mudrih riječi, prozvao ju je Vilom Mudrosti, a iako ona nije uvijek i svima vidljiva, dokle god oko vas postoje ljudi čiju toplinu osjećate, budite sigurni da je vrlo blizu.

 

 

Zagorka Rumbak, Krapina
Kategorija: odrasli

Tko sam?

Bilo je proljeće i priroda se budila iz zimskog sna. Svaki njen kutak trudio se svijetu prikazati u svom najljepšem svjetlu. U velikom šarenom vrtu svi su cvjetovi procvali, a uredno pokošena trava zelenila se kao temperom obojana. Prolaznici su zastajkivali i divili se ljepoti vrta, a cvjetovi su se ponosno još više uspravljali i osmjehivali jedan drugome. Bili su sretni i nestrpljenjem su isčekivali svaki novi dan.  No, nažalost,  jedan cvijet u vrtu nije dijelio sreću ostalih. Upravo suprotno- umjesto da poraste i procvjeta poput njih, sve je više venuo. Nekad veliki srcoliki  listovi potpuno su se smežurali, a cvijeta ni na vidiku. Od kad je stigao u vrt, stalno je osjećao umor i bio strahovito žedan.  Ostalo cvijeće u vrtu plesalo bi sa vjetrom po cijele dane, a nesretni cvjetić nije imao snage ni stabljiku podići od tla. Jadničak nije znao ni svoje ime! Naime, svaki je cvijet spoznao kako se zove tek u trenutku kad bi otvorio svoje latice i osmjehnuo se suncu. Iz dana u dan bivao je sve umorniji i imao sve manje nade da će preživjeti. Gledao je svoje  susjede u punom cvatu i priželjkivao biti poput njih. 'Ja nikad neću procvasti' požalio se jednom svojoj susjedi ruži.  'Ali stvarno, što ti je?,' upita ga raskošna ruža. 'Izgledaš tako tužno i bolesno. Pogledaj, sve cvijeće je procvalo, a ti se sve više skupljaš u sebe. Ne odgovara ti ovdje?'. Siroti je cvijet bio toliko omamljen i umoran da joj je jedva odgovorio: 'Ne znam što mi je, stalno sam umoran i žedan'. Potom zijevne, pogne glavu i utone u san. 'Svašta', prošapta ruža. 'Takve lijenosti u životu nisam vidjela. Prelijen je da procvjeta, nema drugog objašnjenja'. Uto počne lagana kišica i cvjetić se trgne iz sna.  Na tren mu se vrati snaga. No, sreća bijaše kratkog vijeka - kiša je uskoro prestala, a cvjetić ponovno zaspao . 'Ovaj će cijeli svoj život prespavati', reče ruža. 'Kad bi i procvao kad stalno spava? Rekla sam ja, takve lijenosti svijet vidio nije'.

Počele su ljetne suše i cvjetić je bio umorniji nego ikad prije. Lišće mu se već potpuno smežuralo, a spavao je noću i danju. Sve je više upadao u oči vlasnici vrta, ali i mnogim posjetiteljima vrta. 'Jao, koji je ovo cvijet?', upita jednog dana vlasnicu vrta njezina prijateljica. 'Zašto ne uspijeva? Izgleda tako umorno!' Ni sama vlasnica nije bila sigurna o kojem se cvijetu točno radi, ali prekrivajući svoje neznanje ipak joj odgovori : 'To je begonija, nekad je lijepo cvala, al izgleda da joj ne odgovara ovdje. Moram je maknuti'. To reče i ljutito povuče cvijet iz zemlje i baci ga na hrpu korova koji je ranije tog dana počupala. Cvijet se od boli onesvijestio. Tek je sutradan ujutro došao k svijesti, ali već ga je popodnevna sparina toliko omamila da više nije mogao razaznati ni gdje se nalazi. 'A tko si ti? Kako se zoveš? Takvog neobičnog korova u životu nisam vidio', obrati mu se korov do njega. Cvjetić nije imao snage ni da mu odgovori. A što bi mu i odgovorio, kad jadničak ni sam nije znao tko je!  'Ne znam ni tko sam. Možda sam i korov, a živio sam u uvjerenju da sam cvijet. Potratio sam svoj život', tužno je mislio u sebi. 'Bio sam suviše lijen', dobro je ona ruža govorila. U tom trenutku cvjetić iznad sebe ugleda veliku pticu. Mahala je krilima i promatrala ga te on pomisli da sanja. No, ptica bijaše stvarna i odjednom ona glasno zacvrkuće, primi cvijet u kljun i poleti s njim u visine. Zbunjeni cvijet u nevjerici je promatrao  kako se sve više odvaja od tla i pitao se kamo ga ptica vodi i što će mu se sljedeće loše dogoditi. 'Ionako je svejedno. Nek bude što biti mora,' zaključio je. Stigavši do šumskog proplanka gdje se nalazilo malo jezerce, ptica ispusti cvijet i on padne u plitku vodu na rubu jezerca. Silno se uplaši i pomisli: 'Dakle, tu mi je kraj'. Utopit ću se'. Od šoka se počeo tresti te ubrzo ponovno usnuo u doboki san. Kad se konačno probudio primijetio je oko sebe na vodi svježe zelene listove srcolikog oblika. Nije više osjećao umor, već snagu i sreću. Potpuno se oporavio i uskoro procvao u prekrasan cvijet nježnoružičaste boje. Konačno se i on osmjehnuo suncu i spoznao: 'Sad znam! Ja sam lopoč! Ovdje pripadam'.

 

 

Amanda Gradski Zendeli, Zagreb
Kategorija: odrasli

Bilo jednom jedno maleno, šareno stablo koje priča bajke, a najviše se veselilo djeci koje su kroz veliku čarobnu šumu vodile majke. Kada bi djeca stigla šareno stablo osmijeh nabaci, jer zna da će svaka njegova priča biti draga i djeci i majci. Dok osmijehe i radost veselo, šareno stablo širi, već priprema bajku dok radoznao dječačić iza drugog stabla viri.

Šareno se stablo nasmije, priču neće započeti dok im se ne pridruži i dječak što se krije. Aha, stablo shvati dječaka nekakav nemir prati.

Dječak kaže da nije znao da takvo stablo postoji i bajke priča, mislio je da to samo u mašti ima, gdje se skrivaju čarobna šumska bića. Sada ga stablo sa radošću granama zagrli i privije sebi bliže, započne priču i začuje se zvuk bajke predivne što iz njegovih krošnja stiže… krenu na čarobno putovanje oni, gdje svatko ponese sa sobom svoju maštu i snove, a svaki put osmijesi djece stvaraju šarenom stablu bajke nove.

 

 

Snježana Akrap - Sušac, Pula
Kategorija: odrasli

Bosonogi Pero na oblacima

Jedno malo, šareno stablo koje priča bajke posadio ga je moj tata kad sam se ja rodila. Svi su se čudili crvenim, plavim i narančastim granama. Dane sam provodila pričajući s njima, a znale su tisuću bajki. Danas sam čula jednu interesantnu priču crvene grane. Mali Pero skakuće po oblacima.Bosonog. Prati ga njegova mama.S ljubavlju gleda to drago dijete.Lepšaju na vjetru njegove kovrčice, vesele, vragolaste okice gledaju da mu što ne promakne.
-    Gle, tamo su Luka i Ivo! Imaju krpenjaču. Idem se igrati, mama!
Letio je brzinom vjetra, utrkivao se s avionima. Nevidljiv za sve putnike, osim Nene.
Ona ga je upoznala u bolnici kad joj je tata bio bolestan.Pero je svake večeri obilazio bolesnike i hrabrio ih. Jedne je večeri ugledao Nenu kako plače na bolničkom hodniku.Znao je da joj je tata bolestan. 
      -  Ne mogu mu sada pomoći, rekao joj je, ali mogu tebi.Tvoj će tata uskoro biti sa mnom na oblacima. Uvijek će biti dijete, kao i svi dobri ljudi.Danju ćemo se igrati s prijateljima, a noću obilaziti bolesnike.
Nena je s nevjericom sve to slušala. Ništa mu nije rekla, ali nije mu ni vjerovala.Jednog je dana, nekoliko godina nakon susreta s  Perom, putovala avionom za Dubrovnik. Zamišljeno je zurila kroz prozor i odjednom ugledala bosonogu družinu. Odmah je prepoznala svoga tatu.Izgledao je kao na fotografijama kad je bio desetogodišnjak. Sjeli su na krilo aviona i mahali joj. Pero se kroz zatvoreni prozor uvukao u avion i rekao Neni:
-    Vidiš li kako ti je tata sretan s nama. Zaslužio je ovo mjesto jer je cijelog života uveseljavao ljude.Ljubav se ljubavlju vraća.Zapamti to dobro i jednog dana naći ćeš nas bosonoga na oblacima.

P.S.
   Ovo mi je ispričao vrapčić Marko, koji je to čuo od svojih velikih, pernatih prijatelja.

 

 

Vladimira Becić, Dugo Selo
Kategorija: odrasli

Čarobne špekule

U ona davna doba, kad ljudi još ne bijahu okrenuli leđa majci Zemlji, pojavi se nasred livade malo stabalce. Onako maleno, onako šareno, rumene kore i listova modrih, doskora privuče znatiželjnike iz sviju krajeva svijeta. Dolažahu oni i promatrahu tog drvenog stvora čiji su se vitki prsti pružali prema njima. Promatrahu i čekahu jer nikada takova stabla još vidjeli nisu. Što čekahu to i dočekahu: doskora se na drvenim prstićima pojaviše pupovi, a za njima i cvijetovi, latica sjajnih poput zlata što se pod sunčevim svjetlom prelijevahu u svim duginim bojama. Napokon, pojaviše se i plodovi: onako okrugli i staklasti sličniji bijahu špekulama doli nečem što se na živomu stablu naći može.

Kao što rekosmo, sve se ovo dogodi u ona drevna doba u kojem  ljudi još imahu poštovanja prema svemu živomu, pa makar to bijaše i  stabalce što jestiva ploda očito ne daje, već samo ljepotom svojom doprinosi svijetu. Raslo je ono tako godinama, sretno i neometano. Sjajne plodove ljudi uzimahu sebi za sreću. S ormara i komoda šarene bi špekule osvjetljavale tamne grede i prašnjave kutove, mijenjajući boje uveseljavahu djecu a i starije kojima u zimskim noćima to bijaše jedina zabava.

I tako se krenu ispredati priče o čarobnim špekulama. U noćima zimskim i večerima ljetnim okupi se oko špekula i staro i mlado sa samo jednim ciljem: tko će bolju pripovijest od riječi satkati, tko će bogatiju priču od rečenica izvesti. Kako je to započelo, ne zna se. A sada, u ova doba u kojemu nitko vremena nema niti za sjesti, a kamoli za priču ispripovijedati, ni bitno nije. Bitno je samo da se desi to što se desi, jer da toga ne bijaše, zamalo bez priča ostadosmo.

            Jer čarobni plodovi neobična stabalca bijahu ti koji u sebi  sadržavahu sve priče ovoga svijeta, i one ispričane i one koje će to tek biti. S mračnih ormara i komoda, sjajeć se poput dugina zlata, plodovi stabalca poslaše u svijet svoje sjeme, svoje priče, da ih nikada ne nestane. Ma što da se desi čarobnom drvcu s kojeg su potekli.

 Malenog stabalca više nema. Posjekoše ga ljudi davnih dana te načiniše na livadi tvornicu koja samo jad i čemer oko sebe širi.

Al po kućama, podno trošnih greda, još uvijek sjaje šarene špekule čekajuć da se netko sjeti u zemlju ih položiti i od ljudi zaštiti. Od ljudi koji od priča žive, a svejedno im sjeme zatiru. Od ljudi koji vremena za pripovijesti nemaju, ne znajuć da baš zbog toga kopne. Od ljudi do kojih će priče ipak dospjeti, jer uvijek se nađe neka dobra duša što će svoju špekulu u plodno tlo zasaditi i od nje novo stabalce načiniti. Duša nesebična što će radije se odreć špekule sjajne nego onoga što od nje nastaje. Maleno stabalce kojeg će novi dugini cvjetovi okititi i doskora uresiti novim špekulama. Špekulama čarobnim s Drveta Priča...

 

 

Vedran Volarić, Virje
Kategorija: odrasli

SRETNI STJEPO

Jednom davno, davno bijaše jedno malo stablo na vrhu brda. Među seljanima, čije su kuće okruživale spomenuto mjesto, kružile su glasine kako to stablo ponekad postaje šareno, a kada biva takvo, dobiva snagu govora. Međutim, nitko u to nije vjerovao. Posebice jer ničije oči nisu vidjele šarenilo na stablu, kao što ničije uši nisu čule da se stablo glasa.

Jednog kišnog dana Stjepo Stjepić popeo se na vrh brda i sjeo na blatno tlo. Razočarano je pognuo glavu u lokvu vode. Najednom je pokraj sebe ugledao neobičnu svjetlost. Zaprepastio se vidjevši kako se stablom prolijevaju različite boje. Kada je začuo kako mu se ono obraća, zamalo se spotaknuo. Stablo ga je upitalo zašto je tužan. Dugo mu je trebalo da se pribere i shvati kako su legende o stablu bile istinite.

Stjepo je objasnio kako se osjeća izgubljeno; djevojka koja mu se sviđala nije ga htjela ni pogledati, muškarac za kojeg je radio nije mu plaćao zlatnike prema dogovoru, a danas mu je pobjegao konj, koji ga ionako nikada nije slušao.

Stablo se samo nasmiješilo. Stjepo je zbunjeno promatrao svog sugovornika, ne vidjevši išta smiješno u svojim problemima.

"Nisu te vrijedni", reklo mu je stablo i objasnilo kako ga ta djevojka, taj muškarac i taj konj ne zaslužuju. Da bi Stjepo bio sretan, mora pronaći drugu djevojku, drugi posao i drugog konja. Objasnilo mu je kako put do sreće nije lagan, te da ga ona čeka u srcima drugih ljudi – onih koji će ga znati cijeniti.

Nedugo zatim, kiša je prestala padati, a stablo se vratilo starom izgledu; više nije bilo šareno, više nije govorilo. Stjepo je prihvatio savjet i za svega nekoliko dana bio sretno zaljubljen, radio posao za koji je bio redovito plaćen i jahao najbržeg konja u selu. Kada su ga drugi pitali odakle takva promjena na njemu, svima je ispričao svoj susret sa stablom. Nitko nije povjerovao njegovim riječima, no to mu nije bilo važno. Glavno je bilo samo jedno – Stjepo je bio sretan! 

 

 

Ivan Gaćina, Zadar
Kategorija: odrasli

 
ČAROBNO STABLO

Pokraj jedne tajanstvene kućice u Filiplandiji, u mjestu Marilao, u provinciji Bulacan, nalazilo se ogromno čarobno stablo. Preko noći su se oko stabla skupljali u kolo patuljci, vilenjaci i vile te su pjevali, plesali i igrali svoje vilinske igre sve do zore.

Stablo je često pričalo bajke i priče djeci te dobronamjernim ljudima, a ponekad se znalo i našaliti s onima koji nisu imali vjere u njegovo postojanje i vilinski svijet.

Jedne noći u mjesto Marilao zalutao je princ Robert iz daleke zemlje Krolandije koja je bila zemlja pjesme, sreće, radosti i veselja.

Princa Roberta pozvalo je upravo čarobno stablo jer je znalo da je on izabran kako bi oslobodio prekrasnu princezu Leonu koja je bila začarana skupa s njenim dvorcem i njegovim vilinskim stanovnicima. Čim su ugledale princa, vile su ga pozvale da im se pridruži i s njima pleše u kolu ispod čarobnoga stabla jer su se nadale da će on izabrati jednu od njih za svoju životnu družicu.

Pred zoru princ je usnuo te je u snu vidio prekrasnu princezu Leonu koja ga je veoma voljela i koja ga je oduvijek čekala da je oslobodi, a začarao ju je ružni zločesti patuljak Mortimer koji ju je jednom prilikom zaprosio, ali ona ga je odbila. Međutim, dobre vile su također bacile svoje čarolije te je tako upravo princ Robert bio određen kao onaj koji treba osloboditi princezu i stanovnike vilinskoga dvorca. U snu mu je rečeno da mora prespavati tri dana u tajanstvenoj kući koja se nalazi pokraj čarobnoga stabla.

Kada se princ probudio, čarobno stablo više nije postojalo. U tajanstvenoj kućici kraj stabla pronašao je neke neobične predmete kakve nikad prije u životu nije vidio te je želi da vidi princezu prespavao tri noći u toj kući.

Na tome mjestu su mu se dogodila ukazanja zlih demona u drugome vremenu i prostoru. Oni su prema njemu bili veoma neprijateljski raspoloženi, priređivali su mu brojne nepodopštine, čupali su ga za kosu, grizli, štipali, bockali, gađali ga raznim predmetima, proklinjali su ga proizvodeći užasne krikove i on bi jedva izdržao do zore. Druga je noć bila puno teža i napornija od prve, a treća je bila teža od obje skupa. Na kraju treće noći nestali su svi demoni, a pojavio se Mortimer koji je izazvao princa na partiju neobičnih karata s likovima patuljaka, vilenjaka i vila. Ulog je bio golem, ali princ Robert je prihvatio izazov.

Iako je Robert gubio na kartama u njegovoj ruci se kao zadnja karta pojavila pobjednička karta s likom njegove ljubljene princeze Leone te je Mortimer vrisnuo od boli, pretvorio se u stup dima i iščeznuo, a cijeli taj mračni dvorac pretvorio se idućega trenutka u prekrasni dvorac, a svi oni zlodusi i mračna paklena stvorenja preobrazila su se u dobra vilinska bića koja su postala izobličena i izopačena samo zbog crne magije zlog Mortimera. Tada se pojavila i princeza Leona.

Nedugo nakon toga princ Robert i princeza Leona su se vjenčali, dobili su sedmoro djece te su nastavili živjeti i vladati u dvorcu vilinskoga svijeta, ali kako ljudi još uvijek nisu bili spremni prihvatiti taj čudnovati svijet, čarobno stablo je učinilo da se on izgubi u vremenu i prostoru čekajući bolje dane kada će ga ljudi napokon priznati i prihvatiti.

Čarobno stablo i danas stoji na istome mjestu i priča priče djeci, slučajnim prolaznicima i strancima dobroga srca, a pored njega je i tajanstvena kuća. Možda ga jednoga dana i ti možeš posjetiti te se uvjeriti u njegovu čaroliju, a možda te čarobno stablo odvede i do čarobnoga dvorca gdje ćeš upoznati princa Roberta i princezu Leonu koji tamo još i danas vladaju skupa sa svojih sedmoro djece te će vladati vječno jer u vilinskome svijetu sva bića čistog srca žive vječno.